Djordje Balašević

Datum rođenja: 11. svibnja 1953.
Mjesto rođenja: Novi Sad, Vojvodina
Nadimak: Đole

Biografija

Djordje Balašević je poznati balkanski tekstopisac, kompozitor i pjevač godine u više navrata. Inače najbolji svjetski pjevač balada gdje svaka pjesma ima jako veliko značenje širokom broju slušatelja i emocionalno djeluje na njih.

Djordje je ime dobio međusobnim kompromisom majke, koja je željela da se zove Zoran, i djeda, koji je želio da se zove prema njemu Đoka. Sam Đole kaže da nije sretan tim imenom ali je već navikao na njega. Smatra da je imao uzbudljivo i sjajno djetinjstvo, te navodi da je veliku ulogu u njegovom djetinjstvu imao Dunav koji je do danas ostao njegova velika ljubav. Pošto je bio sin jedinac te pošto mu je majka Veronika Elvira Matilda Dolenec bila mađarica i bila katolkinja tada je Đole dobivao mnogo darova za svaki blagdan. Djed Đuro Dolenec i baka Ilona s majčine strane obasipavali su ga darovima za vrijeme njihovih blagdana dok su djed Baloš i baka Milanka sa tatine strane darivali ga također koliko su mogli.

Pohađao je gimnaziju iz koje je bio izbačen radi nestašnog ponašanja u to vrijeme i radi odlazaka na Dunav onda kada je trebao biti u školi. Tu je gimnaziju završio te upisao fakultet koji ipak nije završio radi glazbene karijere. Inače još kao srednjoškolac nije volio čitati baš knjige koje je morao čitati ali je na preporuku majke čitao puno druge poezije i time je bogatio svoj nadareni vokabular koji je poslije pokazao u svojim pjesmama.

Prva pjesma koju je napisao je bila “Otkud muva”. Nakon toga 1977. godine pristupio je zajedno s prijateljem akustičnoj grupi pod nazivom Žetva s kojom je snimio pjesmu U razdeljak te ljubim. Nakon raspada te skupine osniva Rani Mraz. S tim je bendom ostvario neke današnje hitove poput Moja Prva ljubav i “Računajte na nas”- pjesmu koja postaje generacijskom himnom.

Nakon toga Djordje odlučuje napustiti Rani Mraz te osniva grupu “Riblja Čorba” s kojom radi neke singl hitove kao što su “Sve je dobro kad se dobro svrši”, Mnogo mi znači to, Neki novi klinci i Drago mi je zbog mog starog. Tako 1979. godine on zajedno s Biljanom Krstić nastupa po bivšoj Jugoslaviji te ih prate Neoplani- bend za koje je on pisao i neke tekstove. Poznat je posao po tome da između pjesama drži monologe na neke teme poput susreta s vozačem Porschea na beogradskom trgu Slavija te proširena verzija pjesme Snaša na salaša koja je također i humorističnog karaktera. 1979. godine okuplja brojne ljude na velikim koncertima. Također je u to vrijeme napisao i dao pjesmu Zdravku Ćoliću pod nazivom “Zbog tebe” i svoje neke pjesme kao što je slavna Odlazi cirkus.

1982. godine objavljuje svoj album “Pub” kojime započinje njegov uspon i njegova samostalna karijera. Na tom albumu se nalaze hitovi poput Lepa protina kći, Ratnik paorskog srca, Boža zvani pub, Pesma o jednom petlu. 1983. godine objavljuje svoj album Celovečernji the kid na kojem se nalaze budući hitovi poput Badnje veče, Olivera, Slovenska, Al’ se nekad dobro jelo.

Pjesma koju je stvorio prije rata, koja se nažalost nije obistinila, uz pomoć djece u vrtiću pod nazivom “Samo da rata ne bude”. Nakon toga slijedi album “Pantha Rei” na kojem je hit pjesma “Soliter” kojom objašnjava trenutno političko stanje u tadašnjoj državi. Nakon njega slijedi album “Tri posleratna druga” kojeg je napravio uz pomoć veliki tadašnjih glazbenika: Dujina, basista; Aleksandara Kravića i glazbenika iz Rijeke, gitarista Elvisa Stanića. Pošto se nije htio odazvati vojnom pozivu njegove su pjesme zabranjene u javnosti da se prikazuju te nije nastupao niti na jednom svom tadašnjem koncertu.

Tek 1993. godine snima svoj sljedeći album “Jedan od onih života” koji izbacuje hit “Ja luzer” ali i pjesmu “Čovek sa mesecom u očima” o ratnim tragedijama o razrušenom gradu Vukovaru. Radi svojih oporbenih govora nije imao previše uspjeha u to vrijeme jer je imao uvijek jaka i čvrsta stajališta koja je iznosio na svojim koncertima. Nakon poduže pauze objavljuje 1996. godine svoj album “Na posletku” koji izbacuje hitove poput “Drvena pesma”, “Dođoška”, “Regruteska”, “Namćor”.

Što se tiče Đoletova ljubavnog života i načina na koji je upoznao svoju ženu Oliveru i koju je opisao u svojoj pjesmi Olivera najbolje govori o njemu samom kao takvom te u interviewu je opisuje na ovaj način: “Tada mi se dogodilo nešto čudno dotad sam svim djevojkama, promatrajući ih kako prolaze, zabacuju glavu, sklanjaju šiške s čela, dodavao neke osobine i zaljubljivao se svaki čas da bih mogao napisati pjesmu. Na kraju se sve svodilo na razočaranja jer, kad bi ih upoznao, shvatio bih da sam ih smatrao boljima nego što su bile. Medutim, Olja me sve više uvlačila i što sam je više poznavao, sve više mi se sviđala. Međutim, prisjeća se, Olja je baš kao u pjesmi došla tiho, nezvana, sama i ostala u meni zauvijek. Bila je siromašna studentica iz studentskog doma, reprezentativka u gimnastici. Prije studija živjela je s majkom u Zrenjaninu, doslovce ispod mosta koji je bio ograđen s obje strane, a u Novom Sadu preživljavala je uglavnom skupljajući hranu po samoposlugama kad bi Podravka radila degustacije. Iako su nas novine barem sto puta rastavljale, nikad nismo bili odvojeni dulje od dva dana, osim kad bih imao koncerte daleko od Novog Sada. Ljubav mi se dogodila u doista teškom razdoblju života: majka mi je bila teško bolesna, trebala mi je biti objavljena nova ploča i svi su čekali da to bude nešto loše, bilo je vrijeme da krenem u vojsku. S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji. Kad bih pak otišao nekud bez nje, svako malo bih pomislio – Bože, što mi nedostaje to stvorenje! Zadnje ljeto, pred vojsku, krenuo sam na more. U Umagu sam s recepcije hotela Koralj nazvao Olju i pitao je: Olja, reci mi odmah, hoćeš ili nećeš? Nije stigla ni odgovoriti, a ja sam već sjeo u svoj golf, zaboravio ljetovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali.”

Također u svom interviewu Balašević opisuje poslijednji rat koji se dogodio na ovim prostorima ovih riječima: “Ja sam čovjek koji može primiti mnogo ljubavi, ali lako osjetim i negativnu energiju. Devedesetih godina na nekim koncertima, iako su prošli posve korektno, nije bilo one kemije, čarolije izmedu mene i publike koju sam ranije uvijek osjetio. Znao sam da nešto nije u redu. Uplašio sam se da bi to moglo loše završiti. Zategnutost je bivala sve očitija, dok jednom u nekom gradu, u podne, pod suncem, uz plavu boju mora, nisam čuo kako meni i mojim muzičarima netko psuje srpsku majku. Jedino što sam znao, da rat nisu započeli moji prijatelji, znanci koje sam sretao putujući po prostorima bivše države, već neki drugi, zbog viših ciljeva, a ja nemam prava govoriti o tome. Kad su počele sve one gužve, poklici, barikade, pokušao sam ostati miran. Znao sam, da su na barikadama uvijek najbrži, nikad najmudriji. Adrenalin u krvi vodio je ljude u ishitrene postupke. Želio sam postupiti ispravno, a to nije bilo lako. Odlučio sam sudjelovati u svemu tome tako što – neću sudjelovati. Karijera mi je potpuno prekinuta. Zato što sam imenom i prezimenom govorio protiv nekih srpskih političara, uslijedili su noćni pozivi, lupanje po prozoru, bušenje guma na automobilu… No, moja obitelj je odlučila da ćemo sve to zajedno izdržati i podržala me u svim mojim postupcima. Pozvali su me u vojsku. Otišao sam odvjetniku i upitao ga, moram li ja ići u tu vojsku i što ako se ne odazovem pozivu. Objasnio mi je da mogu imati velikih problema, završiti u zatvoru. Nisam dugo dvojio – radije u zatvor nego u vojsku. Najviše sam se brinuo za moje cure: hoće li izdržati taj pritisak koji je katkad bio nesnošljiv. Srećom, klinci su u školi bili iznad svega toga, pametniji od svojih roditelja. Jelena i Jovana nikad nisu doživjele bilo kakvu neugodnost u školi. No nakon dvije godine embarga na moju malenkost, bili smo gotovo na rubu egzistencije. Nisam mogao raditi, TV i radijske postaje zatvorile su mi vrata, osim kad su me željeli blatiti. Sve što sam snimao u bivšoj Jugoslaviji, bilo je za Jugoton i sarajevski Diskoton. Ipak znao sam da je to nešto što mora proći i da treba izdržati. Sad nakon svega, prilaze mi ljudi i kažu imao si pravo, a ja uopće nisam želio imati pravo, želio sam da ne dođe do rata i svega zla koji on donosi.”

Djordje Balašević je dobio u životu veliki broj nagrada i priznanja; Oktobarsku nagradu Novog Sada, Nagradu punoljetstva, Estradnu nagradu Jugoslavije, nagradu za literarni doprinos u području estrade na Domanovićevim danima satire, nagradu Todor Manojlović za umjetnički senzibilitet. Također je imenovan i UNESCOvim ambasadorom dobre volje.

Za svoju publika Đole kaže: “Mnogo je ljudi koji vole moje pjesme i oni za mene nisu samo publika. Omogućili su mi da živim od svog talenta, radim ono što volim, u čemu uživam i, na kraju krajeva, da živim od toga.”

Šta reći na kraju sve jedino to da je čovjek živuća vječna legenda i zauvijek će ostati jedan od najvećih ako ne i najveći pjevač na Balkanu.