Danijela Martinović: Oaza

Beskrajne su pustinje
što dvoje odvoje
nemaš ni ti malo radosti
priznaj mi da umireš
od želje da me dodirneš
dovoljno bi bilo probati

Budi mi oaza
skrivena u srcu staza
budi mi voda sa izvora
budi moj vjetar u krilima

Izgubila sam se u tebi
ne želim da me nađu, jer ti
sve tajne znaš u dušu o meni
i kako da ti sad oprostim
što tebi vode putevi svi
što voliš me a nećeš priznati