Damir Urban: Robot
I čeka kišu da ga prekrije
Natopi mu spojeve
Prekrije hrđom zauvijek
Metalno tijelo bez nje ne ide nikuda više
Baterije pri kraju i sve manje struje šalju poznaje li robot anđele
A onaj tko je stvarao nije mu usne stavio samo u snu on može ljubiti
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...kaže on i nestane
Među puno crnih žica on mjesto srca ima kutiju sa njenim pramenom
A ispod zlatnih očiju ima dvije kamere skrivene u tami kacige
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...kaže on i nestane
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...kaže on i nestane
Cijeli život bio je samo njena igračka mali robot što se navija
A ona nije shvatila ono sto robot osjeća
Samo se nasmijala
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...kaže on i nestane
I sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek...poljubi me robote...
Post new comment