Boris Novković: Staklo


Evo skupljam staklo razbijeno
staklo sitno, sjajno, šareno
podsjeća na dane
što su već odavno iza nas
na tvoje oči
haljinu tvoju i tvoj glas

I baš sad kad sam mislio
da ipak dalje mogu sam
kud baš sad da se komad taj
duboko zabije u moj dlan


Ako želiš to poludjet ću
i ostavit ću sve
ako želiš to pobjedit ću
još jednom samog sebe
ucinit ću sve
što davno trebalo je
još jednom ti reći volim te

Ove noći sanjam oblake
i u njima kiše srebrne
sjaje ko dani
što su već odavno iza nas
ko tvoje oči
haljina tvoja i tvoj glas
+
I baš sad kad sam mislio
da ipak dalje moram sam
kud baš sad da se probudim
i prekinem taj san

Dodaj novi sadržaj

Tvoja e-mail adresa neće biti prikazana ostalim ljudima
  • Allowed HTML tags: <a> <b> <i> <u> <em> <strong> <cite> <code> <ul> <ol> <li> <dl> <dt> <dd>
  • Ovaj sadržaj biti će objavljen tek nakon što ga administrator pogleda.
    • Nije dozvoljeno pisati neistinite informacije
    • Klikom na gumb "Dodaj sadržaj" dajete nam pravo da objavimo vaš tekst na ovim stranicama ali i da ga koristimo u bilo koje svrhe bez traženja vašeg dopuštenja i jamčite da je ovo što ste napisali vaše autorsko djelo, tj. da nije napisano od strane neke druge osobe i preneseno ovdje bez njezina dopuštenja

More information about formatting options

Početna