Boris Novković: Staklo

Evo skupljam staklo razbijeno
staklo sitno, sjajno, šareno
podsjeća na dane
što su već odavno iza nas
na tvoje oči
haljinu tvoju i tvoj glas

I baš sad kad sam mislio
da ipak dalje mogu sam
kud baš sad da se komad taj
duboko zabije u moj dlan


Ako želiš to poludjet ću
i ostavit ću sve
ako želiš to pobjedit ću
još jednom samog sebe
ucinit ću sve
što davno trebalo je
još jednom ti reći volim te

Ove noći sanjam oblake
i u njima kiše srebrne
sjaje ko dani
što su već odavno iza nas
ko tvoje oči
haljina tvoja i tvoj glas
+
I baš sad kad sam mislio
da ipak dalje moram sam
kud baš sad da se probudim
i prekinem taj san

Posted in


Političke Zvijezde