Gluha sam od tutnjava granata
Uši su mi nijeme
Ruka mi se sapliće o riječi
Da li ću ikada više moći pisati tebi
Onako kao što sam nekad znala
Tiho uveće sjesti i zaklopit vijeđe
Zamišljajući te tu pokraj sebe
Kako šuškaš gitarom
I ispijaš kratke gutljaje vina
Dok ti ja govorim stihove iz glave
Zbrkane i pune čuda
Hoćemo li ikada više
Moći živjeti s onoliko dostojanstva
Kao što smo znali nekada
U pastelna praskozorja
Ljubeći život svim porocima
I svetostima duše
Tako je čudno misliti na život
U ovom trenutku
Kada smrt pleše iznad nas
Svoj drhtavi balet
Misliti na onaj život
Iz amerićkih soap opera
Ili na socijalistićku burlešku
Blagostanja i jednakosti
Misliti na našu ljubav to je svetogrđe
U ovom trenutku kada umiru
Djevojćice sanjajući trnoružicu
A ja baš to ćinim većeras vješajući
Pjesme o zidove umjesto zajednićkih slika
Osjećam se razvratnom
Jer pomišljam na ljubav
Dok ljudi sa najlon vrećicama
Napuštaju svoje domove
Noseći prevelike terete na srcima
Da li ću ikada više moći pisati tebi
Hoćemo li ikada više
Moći živjeti s onoliko dostojanstva
Kao što smo znali nekada
U pastelno praskozorje
Vraćajući se sa noćnog putovanja
Ljubeći život svim porocima
I svetostima duše
Posted in
